nedjelja, 04.01.2009.

Promeškoljila sam se i omotala Seamusa i sebe Alexisinom šarenom, neobično mekanom dekicom koja je zapucketala od statičnog elektriciteta. On je već na pola spavao, glave naslonjene na mali jastuk. Vlak koji nas je vozio do Londona je kretao kasnije nego ikada prije i na pola puta prema glavnom gradu, mrak je već bio pao. Preko prozora odjeljka je visjela zavjesa koju je Alexis privezala nekakvom čarolijom, a zrakom se vukao slatkasti miris slatkiša i malina.

„Jesi li znao da je, prije Hogwartsa, jedna čarobnjačka škola u Irskoj bila glavna?“ spomenula sam i izvinula se kako bi ispod sebe izvukla mali jastučić. Svom snagom sam ga bacila Alexis na glavu i promrmljala psovku.

„Čuo sam za to“, klimnuo je Ziggie, koji je sjedio na podu između sjedala odjeljka i prelistavao Odgonetača. „Negdje kod Corka?“

„Da, tamo negdje. Sad je to privatna škola, a moj stric - Alexisov stari, je bio tamo predavao neko vrijeme. Ključna riječ: bolja organizacija! Kod njih nema takvih sranja kao što su domovi. Kakvi kurčevi domovi, u čemu je poanta? Ma Englezi su nesposobni!“ Ostavila sam kratku pauzu prije sljedeće rečenice da možemo uživati u rečenome - svi smo u odjeljku bili Irci - doduše Ziggie i ja samo napola. Ziggie se zavjernički nasmijao, Alexis ponosno iskesila, a ja blago trknula Seamusa iz sna.

„Š'a?“ promrmljao je, radeći mrzovoljnu grimasu.

„Baš raspravljamo o tome kako su Englezi nesposobni“, nacerila sam se, sklanjajući pramen tamne kose iza uha. Seamus se istegnuo i promrmljao: „Reci mi nešto što ne znam. A sad se nosi i pusti me da spavam.“ Gurnuo me sa sjedala i tiho sam kriknula kada sam gotovo pala preko Ziggiea.

Ziggie i Alexis su sinkronizirano prasnuli u histerični smijeh, a Seamus se ispružio i zauzeo cijelo sjedalo, okrećući nam leđa. Prebacio je deku preko sebe i poželio nam laku noć. Bijesno sam se uspravila, gazeći po Ziggievom Odgonetaču, dok su se njih dvoje još uvijek previjali od bezglasnog smijeha i raspalila Seamusa nogom po stražnjici što sam jače mogla. „Budalo prokleta!“

Okrenuo je glavu i zaprijetio: „O'š se ti tuć'?! Ostavi me da spavam.“

„Pa bezobrazan si, jebote!“ siknula sam, udarajući ga još jednom.

„Hej, nemoj me zgazit'!“ zacerekao se Ziggie i bacio na sjedalo pokraj Alexis koja je bezglasno podržavala tučnjavu, lamatajući rukama. Ziggie joj se entuzijastično pridružio.

„Daj, ustaj se, Finnigan, trebamo razgovarati“, rekla sam i bahato stavila ruke na bokove. Njegovo uporno ignoriranje je još jače nasmijalo Ziggiea i Alexis. „Ma budalo jedna“, promrmljala sam i iz majice izvadila štapić, ne posebno prijetećim pokretom.

„Uuuu, Semmy, sad si mrtav!“ zaurlala je Alexis od smijeha. No jedino što sam napravila sa štapićem je bila čarolija kojom sam pojačala rasvjetu u odjeljku. Ponovno sam ga zataknula u majicu i nagnula se nad Seamusa.

„Ma hajde, Mist, možeš ti to i bolje!“ nasmijao se Ziggie, dok sam ja šaptala Seamusu u uho nešto zbog čega se odmah ustao. Pustio je deku da padne s njega, na što je Alexis burno reagirala, no kad je izvukla štapić Seamus i ja smo već bili na uskom hodniku vlaka, zatvarajući vrata za sobom.

Protegnuo se i poravnao tamnu prugastu majicu. Raskuštrao si je kosu, koja kao da nije bila dovoljno neuredna i ogledao se po hodniku. „Prazan odjeljak, prazan odjeljak...“ mrmljao je, i krenuo prema kraju hodnika. Naslonila sam glavu na prozor i buljila u mrak gdje su samo poneka svjetla koja bi projurila podsjećala da se vlak miče.

„Prazan!“ kliknuo je Seamus nedugo nakon toga i trznula sam se iz zurenja. Pola sata nakon toga izašli smo iz tog odjeljka, kojega smo zamračili i zaštitili s nekoliko uroka, raščupani i cereći se poput debila. Popravila sam mu majicu i promrmljala: „Dobro da smo djevci!“

„Da“, posprdno se nasmijao. „Jako dobro!“

„Pa jebote, hladno je bilo u odjeljku-„ nisam dovršila rečenicu kada je ispred mene iskrsnuo neki Seamusov prijatelj. Sudeći po tome da je Seamus morao zakopčati remen tek nakon što smo izašli, nije bilo teško zaključiti što se zbivali, i njegov plavokosi prijatelj mu se odobravajuće nacerio.

Zaobišla sam njegovog prijatelja i požurila sam prema našem odjeljku, ostavljajući Seamusa da se hvali, poravnala majicu i veselo uletjela u odjeljak.

Nekoliko stvari je proletjelo kroz odjeljak, netko je kriknuo i svjetlo se uz čudan klog zvuk upalilo. Alexis je već zauzela savršeno nedužnu pozu i izraz lica, ali Ziggiev izraz je bio dovoljan da shvatim da su tren prije radili nešto veoma slično onome što smo Seamus i ja radili u onom praznom odjeljku. Stajala sam na pragu odjeljka zaleđena od blagog šoka.

Zaustila sam da nešto kažem kada je Seamus došao i pogledao mi preko ramena. „Šta se tu zbiva?“

„Ništa“, rekla sam savršeno mirno i sjela preko puta Alexis, nepotrebno namještajući palestinku. Povukla sam koljena uz prsa i zainteresirano im se nasmiješila, dok je Seamus namjeravao nastaviti svoje spavanje.

Napala sam je čim smo ostale same. „Znači ti si Ziggieva tajanstvena treba!“ izjavila sam pobjedonosno i lupila je po leđima dok smo hodale prema dnu hodnika kako bi izašle iz vlaka. Seamus i Ziggie su već uzeli naše kovčege i iznijeli ih van. „I?“, podignula sam obrve zainteresirano. „Kako se Mighty Mouse bari, ha?“

„Mighty Mouse?“ upitala je, pozdravljajući neku curu u prolazu.

„Interna fora. Odgovori na pitanje.“

Nevoljko je udahnula kako bi odgovorila, kada se odjednom zaustavila na izlazu. Nekoliko sekundi je buljila van i ljudi se počeli nešto dovikivati. „Ovo će biti zabavno“, rekla je suzdržavajući se od smijeha i prstom uperila u mračni peron. „Gospođa Finnigan!"

Oči su mi se širom rastvorile od zapanjenosti dok sam gledala Seamusa kako se meškolji pokraj žene u koju je Alexis pokazivala prstom.

„Sereš“, promrmljala sam zaleđeno i oprezno izašla iz vlaka. Ulovila sam Seamus pogled koji mi je govorio da bolje ne prilazim. Rukom sam mahnula Alexis koja se trkom zaletjela prema Seamusovoj majci i skrušeno sjela na klupu desetak metara dalje od njih, zabrinuto grizući usnu.

„Stvarno zajeb“, čula sam glas pokraj sebe i od iznenađenja gotovo skliznula s klupe. Ruka se našla na mojim leđima i spriječila pad. Bradin Parker sjedio je pokraj mene i veselo mi se smiješio. Iznenađeno sam trepnula, žaleći što nisam nekoliko godina starija jer je bio nevjerojatno privlačan. Na trenutak sam pomislila da vjerojatno tako Max djeluje na ostale. Plaho sam se nasmiješila kao pozdrav i opet okrenula pogled prema Seamusu.

Bijesno je pucketao prstima i kolutao očima, raspravljajući sa svojom majkom, a Alexis je stajala pokraj njih, cupkajući na prstima i povremeno nešto dobacujući. Njena lagana haljinica joj je lelujala oko koljena dok je veselo gestikulirala rukama kao da nešto objašnjava. Sat iznad njhovih glava je pokaziva nekoliko minuta do deset. Nesvijesno sam zijevnula. Okrenula sam se prema Bradinu i upitala: „Mene njegova stara baš ne voli, je li?“

Na trenutak je pošutio, a onda rekao iskreno: „Ne.“

Živčano sam povukla zrak. „Krasno.“

Masa ljudi koja se slijevala prema peronu kako bi prešlo na bezjačku stranu King's Crossa je zaklonilo Alexis, Seamusa i njegovu majku i okrenula sam se u klupi prema Bradinu koji je držao otvorenu kutiju cigareta ispred mene - jedna je virila iz kutije. Zahvalno sam je izvukla i zapalila njegovih upaljačem. Tiho smo pričali, dok se njegov pogled nije zaledio iznad mojih ramena. Brzim pokretom sam ugasila cigaretu o klupu i riješila se čika. Okrenula se u klupi i na trenutak zanijemila.

Prema nama je hodao muškarac u kasnim tridesetima, nevjerojatno zgodan muškarac koji je još nevjerojatnije ličio na Seamusa - očito njegov otac. Dva koraka iza njega je koračala Seamusova majka, žena poluduge mišje smeđe kose u formalnoj perelini, i pričala sa Seamusom koji je sa sobom vukao moj i svoj kofer - nije izgledao presretno. Alexis je cupkala za njima s mahnitim osmijehom na licu zbog kojeg sam je htjela raspalti.

Ustala sam s klupe, ustanovila da mi koljena klecaju i pripremila se biti suočena sa čitavom obitelji Finnigan.

<< Arhiva >>